Sindikalno organizovanje mladih: prepreke i preduslovi

Iako se pitanje sindikalnog organizovanja mladih prepoznaje kao nužnost, postoji niz preduslova koji se moraju ruješiti, kako bi im se sistemski i planski pružila mogućnost za uključivanje u radničku borbu.

Mladi u zemljama nekadašnje Jugoslavije pri ulasku na tržište rada, ali i u pripremi za ulazak na tržište rada susreću se s mnogobrojnim problemima. Između ostalog, susreću se s nesigurnim i prekarnim oblicima rada, visokom nezaposlenošću, nedostatkom pozitivnih životnih perspektiva, državotvornim i nacionalističkim elementima u školskim kurikulumima, neoliberalnim, neokonzervativnim i vjerskim uplitanjem u njihovu svakodnevicu, što je naposve vidljivo u obrazovnom sisitemu ili životom u društvu u kojem se kontinuirano perpetuira etnički sukob.

Navedeni problemi predstavljaju teme kojima bi se sindikati kao društveno-politički akteri morali baviti. Međutim, uzevši u obzir situaciju i položaj sindikata na jugoslovenskom prostoru, nameću se pitanja pod kojim uslovima, tj. na osnovu kojih principa je za sindikate uopšte moguće organizovati i angažovati radnice i radnike, naposve mlade, u sindikate.

Odgovore na ta pitanja ne možemo naći u lako primjenjivim konceptima niti u aktualnim sindikalnim praksama, već u razmatranju toga što su principi, istorijski temelji, te primarni i sekundarni ciljevi (crvenih) sindikata.

Što znači sindikat?

Prva karakteristika od koje trebamo krenuti jeste da je sindikat, po definiciji, masovna organizacija. Takođe, istorijat radničkih borbi i nastanka sindikata nas upućuje na to da su oni i te kako i političke organizacije koje se kroz kolektivne akcije solidarno najprije bore za bolje radne uslove, te na kraju za dostojanstven i kvalitetan život radničke klase – i to takav u kojem su zadovoljeni njeni ekonomski, socijalni i kulturni interesi.

Stoga su masovnost članstva i solidarnost neki od najvažnijih principa sindikata, na što nas upućuje i slogan: „Zajedno smo jači!“

O solidarnosti i radničkoj klasi

Taj slogan implicira da se u kapitalističkom sistemu samo kolektivno, ne pojedinačno ili isfragmentirano, na primjer u mnogobrojne kućne sindikate, možemo izboriti za svoja prava.

To „zajedno“ se odnosi i na sve radnice i radnike koji su u bilo kojem obliku samostalno zaposleni, kao i sve one koji to trebaju biti, ali to još nisu ili to iz raznoraznih razloga ne mogu biti. Poslednje obuhvata i grupe poput nezaposlenih, đaka, studentkinja i studenata, radnica i radnika koji obavljaju neplaćen rad poput domaćica, radnika u sivoj i crnoj ekonomiji, samostalno zaposlenih − naposve one koji su zbog logike tržišta rada prisiljeni da za vlastiti račun obavljaju poslove nesamostalne naravi − ili penzionera.

U svrhu adekvatne reprezentacije tih raznih grupa unutar sindikata, te uvažavanja njihovih specifičnih, često ranjivih položaja na tržištu rada, ali i u društvu, sindikati se mogu organizovati tako da se sastoje i od raznih sekcija – na primjer omladinske sekcije, sekcije migrantkinja, sekcije žena, sekcije nezaposlenih, itd. Na taj način te grupe kroz sindikat, kao organizaciju utemeljenu na solidarnosti, mogu raditi na unapređenju i povećanju vidljivosti specifičnih problema koje ih se tiču.

Drugim riječima, sindikati bi trebali biti otvoreni za sve one koje prihvataju njihove principe, te bi u idealnom smislu trebali biti organizacije kojima je bitna pripadnost radničkoj klasi. Nadalje, pri sindikalizaciji prepreku ne smiju predstavljati rodna i spoljna, jezična, obrazovna, nacionalna, etnička, vjerska, seksualna ili socijalna pripadnost, kao ni zdravstveno stanje, invaliditet ili genetsko naslijeđe, jer smo svi ponajprije ekonomski zavisne/i radnice i radnici, jer ne posjedujemo sredstva za proizvodnju.

Iz toga proizlazi da sindikati moraju biti anacionalne, antirasističke, antifašističke, antikapitalističke, radikalno solidarne, pristupačne prema radnicama i radnicima, te na ravnopravnost usmjerene organizacije koje se kroz borbenost, zagovaranje i djelovanje uvijek zalažu za ljudska prava i društvenu pravdu.

Budući da se ta načela ne mogu ostvariti unutar nacionalnih granica, te da radnička klasa postoji širom svijeta, sindikati su od početka svojeg osnivanja bili internacionalističke organizacije. Taj aspekt postaje sve važniji zbog fenomen globalizacije, odnosno činjenice da kapitalu državne granice u velikoj mjeri ne predstavljaju nikakve prepreke. Stoga je izrazito bitno da su sindikati posvećeni internacionalnom radu i izgradnji transnacionalne solidarnosti kako bi iole imali priliku suprotstaviti se transnacionalnim korporacijama i njihovim eksploatacijskim praksama. Takve prakse, pored radničke klase, eksploatišu prirodne resurse, te u velikoj mjeri doprinose zagađenju okoline i sve burnijim klimatskim promjenama. U tom kontekstu, solidarnost znači i transgeneracijsku solidarnost ali i solidarnost s prirodom i okolinom.

Konflikt kapitala i rada

Razlog tome proizlazi iz eksplicitnog shvaćanja klasne borbe, odnosno konflikta koji proizlazi iz suprotstavljenih interesa kapitala i rada. Marks i Engels u Manifestu Komunističke partije klasnu borbu i njen istorijat pojašnjavaju na sljedeći način:

„Istorija svakog dosadašnjeg društva jeste istorija klasnih borbi. Slobodni čovek i rob, patricij i plebejac, baron i kmet, esnafski majstor i kalfa, ukratko − ugnjetač i ugnjeteni stajali su jedan prema drugom u stalnoj suprotnosti, vodili neprekidnu, čas skrivenu čas otvorenu borbu, borbu koja se uvek završavala revolucionarnim preobražajem celog društva ili zajedničkom propašću klasa koje su se borile“.

Shvatanje suprotstavljenosti kapitala i rada na apstraktnoj visini nam pomaže pri shvatanju različitih interesa poslodavca i radnica u praksi. Prvi je usmjeren na akumulaciju kapitala odnosno profit koji dobija tako što drži troškove proizvodnje, uključujući trošak radne snage, što nižim. Poslednjima je u interesu da imaju što bolje uslove rada te dovoljno visoku platu da bi sebi i onima za koje se bore mogli omogućiti ugodan život. Sindikat koji shvata da je ta klasna borba i te kako postojeća, shvatiće koliko borbenost organizovane radničke klase mora biti nadređena socijalnom dijalogu, koji često služi kao paravan za ignorisanje zahtjeva radnica i radnika.

Mandat, neovisnost i demokratičnost sindikata

Za borbenost sindikata potrebni su legitimitet za koji ću u daljnjem tekstu, radi tačnijeg izražavanja, koristiti pojam mandat, kao i nezavisnost, te horizontalna i vertikalna demokratičnost. Mandat i nezavisnost u tom smislu relativno usko su isprepleteni. Naime, mandat za zastupanje radničkih interesa sindikat dobija od svojeg članstva. To članstvo se obvezuje i dužno je finansirati sindikat kroz redovne mjesečne članarine, a zauzvrat očekuje pristrasno i posvećeno zastupanje svojih interesa.

Definisanje tih interesa treba se dešavati isključivo kroz demokratske procese kolektivnog odlučivanja radnica i radnika organizovanih u sindikat. Zauzvrat, oni daju funkcionerkama i funkcionerima sindikata mandat i ovlašćenja da ih zastupaju u pregovorima s poslodavcima u kojima očekuju rezolutno odbacivanje zastupanja partikularnih interesa koji ili nisu u skladu sa stavovima članstva ili koji, implicitno ili eksplicitno, članstvu donose štetu.

Kako bi se osigurala pregovaračka moć, sindikatu je potrebna apsolutna (finansijska) nezaisnost od poslodavaca i države, ali i od svih drugih izvora finansijskih sredstava koje ne dobija od radničke klase − na primjer, EU fondova. Za takvu nezavisnost je nužna masovnost članstva koje plaća redovne članarine kako bi se na održiv, sistemski i strukturiran način mogli voditi demokratski procesi, kao i kontinuirana borba za poboljšanje uslova rada.

Da bi se postigla masovnost sindikati se moraju otvoriti raznovrsnim društvenim grupama, a sindikalna struktura i proces odlučivanja moraju biti demokratizovani. Demokratizacija znači da aktivno članstvo može suodlučivati o politikama sindikata i sudjelovati u njihovoj realizaciji. Aktivno članstvo u tom kontekstu podrazumijeva one članice koje se aktivno angažuju u kreiranju politika sindikata, koje se bave terenskim radom i organizovanjem, ali i obrazovanjem i društveno-političkim radom u sekcijama kroz koje u velikoj mjeri utiču na realizaciju ciljeva sindikata.

Struktura sindikata

Iz navedenih principa proizlazi, na kraju, i struktura sindikata koja im mora biti podređena kako bi reflektovala samorazumijevanje uloge sindikata kao organizacije radničke klase koja se udružila u svrhu borbe za svoja prava i društvenu pravdu. Preglednost nad djelatnostima koje izvršavaju radnice, kao i demokratični temelj sindikata zahtijevaju organizaciju pasivnog, a pogotovo aktivnog članstva u tematske i sektorske sekcije, kao i u sekcije grupa osoba nabrojane ranije u tekstu. U istoj mjeri važno je i osigurati prostor u obliku zasebnih sekcija, te kapacitete za političko i sindikalno obrazovanje, koje je sastavni dio sindikalizacije.

Obrazovanje je potrebno sindikatu da bi se kontinuirano mogao kompetentno baviti radničkim, ali i širedruštvenim temama. Dodatno, obrazovanjem sindikati omogućavaju prostor za politizovanje ponajprije aktivnog, ali i pasivnog članstva, te na na kraju prostor za opstanak sindikata. Strukturiranjem u sekcije i podsekcije kao i provođenjem edukacija članstvo se daje nužan prostor i mogućnost da održi svoju borbenost, ali i prostor novim članicama i članovima da se mogu poistovjetiti s njegovim radom, te kao rezultat toga i učlane u njega.

Jer samo sindikati koji beskompromisno drže prostor otvoren za nove članice i članove, koji im osiguravaju istinske mogućnosti sudjelovanja, mogu biti ne samo održivi u broju članstva nego, bitnije, mogu biti uspješni u borbi za ostvarenje radničkih prava.

Sindikalizacija mladih

Vrativši se na uvodno pitanje o organizovanju mladih, čini se izrazito bitnim da su navedeni preduslovi, ako već ne u potpunoj, onda barem u velikoj mjeri ispunjeni, kako bi se sindikati posljedično na sistemski i planski način uopšte mogli baviti organizovanjem mladih ljudi.

Planski pristup organizovanju mladih bitan je budući da se tu radi o grupi koja se susreće sa specifičnim problemima za koje veliki dio aktera u našim društvima ili nije našao adekvatne odgovore ili se ne bavi iskrenim adresiranjem njihovih problema, jer im kao vladajućim elitama ti prekarni radni i životni uslovi omogućavaju održanje pozicija moći.

Zatim, sistemski organizovanje mladih zahtijeva i pružanje prostora i političkog obrazovanja kako bi im se dala mogućnost da se uključe u borbu za radnička prava. I konačno, sindikati koji žele organizovati ljude moraju izlaziti na teren i provoditi sindikalizaciju mladih na onim mjestima gdje se oni nalaze.

Razloge i odgovornost za niske stope organizovanosti radnica i radnika, pa tako i mladih, nikako ne možemo tražiti u njima nego isključivo u djelovanju, to jest nedjelovanju sindikata. Sindikalni rad uvijek je i terenski rad koji zahtijeva konstantnu prisutnost na terenu kao i konstantnu komunikaciju s pripadnicama i pripadnicima radničke klase. Zauzvrat, mladi kroz djelovanje u sindikatu i putem njega imaju priliku da se u solidarnom okruženju mogu razviti u borbeno i klasno svjesno članstvo, te vlastitim životnim iskustvima i znanjem doprinijeti zajedničkoj borbi za bolju budućnost.

Izvor: http://www.masina.rs