Vatrogasce nakon 55. godine šalju na ulicu
SKANDALOZNO RJEŠENJE U ZAKONU O ZAŠTITI I SPASAVANJU UGROŽAVA EGZISTENCIJU SPASILACA
Vatrogasci koji nemaju 32 godine staža osiguranja, a napune 55 godina života ostajaće bez posla, ukoliko se hitno ne izmijeni Zakon o zaštiti i spasavanju, koji nije dao ista prava spasiocima kao i zaposlenima u policiji, vojsci i Agenciji za nacionalnu bezbjednost (ANB).
– Vatrogascu-spasiocu služba traje do navršene 32 godine staža osiguranja u efektivnom trajanju i navršenih 55 godina života – piše u zakonu.
Iz Strukovnog odbora vatrogasaca-spasilaca Crne Gore pri Sindikatu uprave i pravosuđa Saveza sindikata (SSCG) apeluju da se izmjenama pristupi što prije kako bi se spriječila diskriminacija i ugrožavanje egzistencije vatrogasaca, koji su radni vijek proveli rizikujući život i štiteći građane i njihovu imovinu.
Predsjednik Strukovnog odbora vatrogasaca-spasilaca Ratko Pejović kaže da trenutno ima oko 80 vatrogasaca koji zbog ovakve zakonske norme mogu da ostanu na ulici. On pojašnjava da Zakon o službenicima i namještenicima predviđa da postoji prelazni period od šest mjeseci kada se službenici zaštite i spasavanja mogu prerasporediti na neko drugo radno mjesto.
– Moramo biti realni, u lokalnim samoupravama nema toliko radnih mjesta koja bi mogla da pokriju ti ljudi. Ukoliko se u roku od šest mjeseci ne nađe rješenje, oni se šalju na biro, a da se sa 55 i više godina nađe posao veoma je teško. Zato se zakon mora hitno mijenjati i mi imamo najavu od Ministarstva unutrašnjih poslova da će se nešto raditi u vezi sa tim – kaže Pejović.
Na pitanje zašto se vatrogascima ne omogući da idu u penziju sa 55 godina starosti, kao što je slučaj sa vojnicima, policajcima i službenicima ANB-a, Pejović kaže da njima to pravo nije dato zbog navodnog opterećenja na budžet Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke.
– Iz Vlade su tražili da predložimo socijalni program i mi smo tražili otpremnine od 25.000 eura, ali malo ljudi je bilo za to zainteresovano, a i Vladi je to bilo mnogo. Sreća u nesreći je što je ministar unutrašnjih poslova suspendovao primjenu tog člana i vjerujemo da će se izmjenama hitno pristupiti. Mi tražimo da se taj član briše ili da nam se daju ista prava koja imaju druge kolege koje se bave sličnim poslovima – ističe Pejović.
Podsjeća da je zanimanje vatrogasca-spasioca izuzetno opasan ali nadasve human posao. Obavljajući poslove koji su propisani zakonom, oni često žrtvuju zdravlje i sopstvene živote spasavajući građane i njihovu imovinu. – Mi idemo tamo odakle svi bježe – istakao je Pejović.
On naglašava neke od problema koje imaju njegove kolege.
– Vatrogasci-spasioci ne posjeduju adekvatnu i atestiranu ličnu zaštitnu opremu, dok je kolektivna oprema, ako je i posjeduju, stara i po nekoliko desetina godina. U mnogim službama ne radi dovoljan ili optimalan broj vatrogasaca-spasilaca s obzirom na veličinu opština, broj stanovnika i rizike koji se nalaze u pojedinim opštinama. Vrše i druge poslove koji im nijesu propisani zakonom. Lični dohoci su im nerealno mali u poređenju s opasnostima i naporima kojima su izloženi u svakodnevnom radu. I takve zarade nerijetko kasne i po nekoliko mjeseci i neujednačene su od grada do grada. Porezi i doprinosi, kao i staž u uvećanom trajanju nije im uplaćen i po nekoliko godina. Uslovi za odlazak u penziju su takvi da ih mali broj vatrogasaca-spasilaca može ispuniti, pa su oni prepušteni na milost Zavoda za zapošljavanje u svojim poznim godinama. U pojedinim službama vatrogasci-spasioci nijesu kolektivno osigurani u slučaju povreda, profesionalne bolesti ili smrti na radnom mjestu. Službe zaštite nemaju akte o procjeni rizika na radnom mjestu, a prostorije u kojima borave vatrogasci-spasioci su neuslovne i ne zadovoljavaju ni minimum standarda – kaže Pejović.
Izloženi mobingu
Pejović ističe da su vatrogasci-spasioci često izloženi mobingu i prijetnjama poslodavaca koji ih nerijetko shvataju kao balast i opterećenje i nepotreban trošak za slabo stojeće budžete lokalnih uprava.
– Da bismo ispunili svoju misiju da pomognemo, sačuvamo i spasimo ljudske živote i imovinu, prevashodno nas mora biti dovoljno, moramo imati sa čim da radimo i na kraju, a ne manje važno, za posao koji obavljamo moramo biti adekvatno plaćeni – zaključuje on.