STAV SINDIKATA UPRAVE I PRAVOSUĐA CRNE GORE povodom sudskih postupaka prema državi vezanih za radno pravne odnose

Ovih dana je aktuelna tema tužbi državnih službenika i namještenika protiv države zbog nepoštovanja zakona od strane rukovodioca, starešina organa, predsjednika opština i drugih „odgovornih“ visokih službenika. Vlada je otprilike izašla sa informacijom da postoje službenici koji ne vole svoju državu i direktno rade na podrivanju njene  finansijske stabilanosti, te ih na neki način i proglasila za neprijatelje države. Nakon jako burne reakcije stručne i ukupne javnosti u Vladi su uvidjeli grešku, te se sada ista ta greška pokušava sanirati brigom za zaposlene, odnosno brigom prema javnim finansijama.

Premijer Duško Marković je u intervuju pred RTCG istakao da svi radnici moraju da ostvare sva svoja  zagarantovana prava po osnovu rada i da će sve starešine organa koje ne budu sprovodile zakon biti sankcionisane, a način kako će ih sankcionisati je da sada neće više isplaćivati štetu sa državnog budžeta, nego sa pozicija pojedinačnih budžeta potrošačkih jedinica. U prevodu to znači da će starješine organa ostati bez novca za funkcionisanje organa – sredstva za plate radnicima, ili neće moći da imaju sredstva za reprezentaciju, korišćenje službenih atomobila u privatne svrhe, telefonske račune, službena putovanja u inostranstvo, ručkove itd.

Mišljenja smo da niti jedan starješina neće završiti u zatvoru zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja, član 416 KZ-a i povreda prava iz rada član 224 KZ-a, odnosno čak smatramo da niti jedan neće biti smijenjen a kamoli krivično odgovarati zbog svega navedenog.

Lako je sada reći da se treba platiti sve što pripada radnicima. Ono što je trebalo je da se na vrijeme prizna tužbeni zahtijev pa bi troškovi spora budu minimalni, trebalo je sve da se prati pa ako je potraživanje osnovano i za iznos od 10 evra, onda da odmah uplate svim zaposlenima kojima duguju, a ne da čekaju da svi tuže, ili da prihvataju mirno rješavanje sporova, što sve povlači troškove.

Kako ne bi smo bili samo kritičari prošlosti, a da se to ne odrazi na drugačiju budućnost, ukazaćemo na greške koje su napravljene, te koje takođe mogu da stvaraju potencijalne buduće troškove za državu Crnu Goru.

– Insistiranje Vlade na troškove za sporove koje država dobije protiv građana je jedna neustavana odredba koja mora da padne pred Ustavnim sudom, a onda će posledice takve odluke opet snositi država.

– Promjenom advokatske tarife i uvođenjem ograničenja za naknade advokata u pojedinačnim sporovima na maksimalno 10 tužbenih zahtjeva znači da su samo stimulisali advokate i stranke da razdvoje postupke i idu pojedinačno, što se itekako može matematički objasniti kao opet potencijalni trošak po državu. Na primjer spor za 250 tužilaca po staroj tarifi koštao bi državu ako izgubi spor 12.500,00€ po svakoj radnji, za troškove advokata ( sastav tužbe, pristup na najmanje tri ročišta 60.000,00 € ) i vještačenje oko 5.000,00 €, odnosno po stranci 20,00 €, ukupno oko 65.000,00 €. U istom broju tužilaca, sada će advokati ići pojedinačno i to će automatski državu da košta duplo, odnosno 120.000,00 €, a vještačenja se u pojedinačnim slučajevima najčešće utvrđuje u visini od 100,00 € što ukupno iznosi 25.000,00 € odnosno ukupno 145.000,00 €. Ovo je sve pod pretpostavkom da će Država izgubiti spor. Pored toga moramo uzeti i u obzir da u prvom slučaju postupa samo jedan sudija, a u drugom se postupa u 250 odvojenih predmeta, samim tim se i sudovi zatrpavaju te se i tu povećavaju troškovi, suđenja postaju duža nego što treba, pa se redovno gube sporovi pred međunarodnim sudom zbog prava na suđenje u razumnom roku.

Pitanje je kome  to odgovara, ako uopšte odgovora.

Pitamo zar nije dovoljno što su parnični postupci poskupili, već su sada novim Zakonom o državnim službenicima i namještenicima natjerali službenike da moraju da se prvo obrate Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova, jer je to navodno besplatno, međutim po državu nije besplatno nego itekako košta. Aposurdno je da pored sudija koji za svoj posao primaju platu, bez obzira na uspijeh i broj predmeta, arbitri agencije imaju naknadu u visini od 150,00 € po svakom predmetu, kako god završio postupak mirenja, a kako rekosmo koje plaća država.

Takođe postupak pred agencijom koja sada ima male kapacitete je problematičan sa više aspekata.

Prvo, službenici, iako im je ugroženo pravo ne mogu da angažuju advokata ni vještaka kao u sudskom postupku, već moraju da ga plate sami.

Uspijeh samog spora ne zavisi od Agencije već od volje stranaka, što produžava i vrijeme potrebno za ostvarivanje prava, jer se nakon neuspijeha podnosi ponovo tužba i postupa pred sudom.

Sada će to biti predviđeno i Zakonom o radu, te će se morati ojačavati kapaciteti Agencije, jer će svi postupci zaposlenih morati da se prvo vode pred agencijom, što je opet dodatni trošak za državu.

Takođe se zakonom o radu uvodi zastarijevanje potraživanja nastalih po osnovu rada, kao bi se izbrisale greške koje su u proteklom periodu činili starješine organa koje ponavljamo neće odgovarati.

Stav Sindikata uprave i pravosuđa Crne Gore je da bi bilo potrebno osnovati specijalizovani sud za radne sporove, uvesti disciplinsku, krivičnu i materijalnu odgovornost za prouzrokovanje radnih sporova, te obavezu predhodnog obraćanja poslodavcu od strane zaposlenog prije podnošenja tužbe, a ne uvoditi prepreke za ostvarivanje prava i otvoreno zastrašivati i proglašavati nekog za državnog neprijatelja.

Iz stava Vlade se ne vidi način kako će želja za sprovođenjem zakona i ostvarivanje svih prava iz radnog odnosa biti zaštićena, a iz svega gore navedenog se može izvesti zaključak da se nije mnogo vodilo računa ni o finansijskoj stabilnosti Države jer će sve to dovesti do još većih troškova za Državu, pa zadnje izjave predstavnika Vlade da je  sve ovo pokrenuto kako bi se zaštitili radnici ne djeluju uvjerljivo.

Buduće vrijeme je najbolji pokazatelj gdje ćemo svi vidjeti koliko i kako, odnosno da li će uopšte i jedan starješina odgovarati za štetu koju su nanijeli Državi.